Veljko Jakovljev Mićović bio je uvaženi lektor i stručnjak za jezik i kulturu govora. Vrsni intelektualac rođen je u selu Prigradina, plemenu Banjani,1922. godine od oca Jakova Mićovića i majke Đurđe, rođene Kraljević. Pripadnik je ogranka Jolović, bratstva Mićović.
Za ovaj ogranak bratstva Mićović, počivši Momčilo Savov Mićović, autor knjige „Mićovići iz Banjana” kazao je da imaju dosta školovanih ljudi raznih struka, da su značajan intelektualni potencijal bratstva i da su se u njemu rađali ljudi sa raskošnim duhovnim darovima.
Jedan od njih bio je i Veljko Jakovljev Mićović, sa velikim duhovnim darovima.
Veljkov otac Jakov Savin je ostao u Prigradini sve dok djeca nisu stasala za školu. Potom je prodao ono malo imanja da bi podmirio dugove i da bi se spremio za preseljenje u Nikšić. Bio je jedini Mićović u svojoj generaciji koji je ostao bez zemlje i krova nad glavom. Živio je sa porodicom po onoj narodnoj „od svojih deset prsta” u znoju lica svoga, da bi poslao sinove u elitne škole, što je u ono vrijeme za sve naše ljude, plemenike Banjane, bila rijetkost, da poslije osnovne škole šalju svoju djecu van Banjana radi daljeg školovanja.
Jakov je sa ženom Đurđom imao dva sina – Veljka i Kosta, i dvije kćeri.
Kada je napadnuta zemlja 1941, vratio se Jakov kod brata u Prigradinu.Tu se u rodnome selu i upokojio.
U Ljetopisu osnovne škole na Velimlju ostalo je upisano ime Veljka Jakovljevog Mićovića, kao đaka generacije. Poslije završene četvorogodišnje škole na Velimlju, Veljko upisuje gimnaziju u Nikšiću i završava je sa odličnim uspjehom. U tom vremenu prihvata ideje političke ljevice. Bio je zatočenik italijanskog zatvora u Nikšiću. Kraj Drugog svjetskog rata dočekuje u partizanima. Učesnik je Sremskog fronta. Kraće vrijeme provodi u JNA kao vazduhoplovac.
Potom završava Filosofski fakultet u Beogradu. Kao daroviti znalac jezika počeo je da radi u Dubrovniku na jezičkim istraživanjima. Zatim dolazi u Podgoricu i kratko radi kao profesor u srednjoj školi. Svoj bogati radni vijek završava u tadašnjem Radio Titogradu, baveći se kulturom govora. Dakle, prevashodno artikulacijom, akcentuacijom, bojom i ritmikom čitanja ili govorenja. Uz to obdaren znanjem nekoliko stranih jezika, bio je bez sumnje jedan od najboljih srbista u Crnoj Gori i na širem srpskom prostoru.
Krasili su ga izuzetna muška ljepota i gospodstveni maniri kojima je plijenio. Veljko se dva puta ženio. Imao je sina Žarka. Kćerka mu se mlada upokojila. Veljkov sin Žarko školovao se u rodnoj Podgorici i u Beogradu. Završio je medicinu i specijalizirao dječju hirurgiju. Bio je direktor Dječije hirurške klinike u Podgorici i direktor Centra za nauku Kliničkog centra Crne Gore. U Vladi Crne Gore bio je ministar zdravlja od 2000–2003. Predavao je hirurgiju na Medicinskom fakultetu u Podgorici i bio član Evropske asocijacije dječjih hirurga. Tragično je okončao život 12. februara 2009. godine. Bio je porodičan čovjek i imao je dva sina i kćerku.
Da se radilo o jednoj umnoj porodici Jakova Savinog Mićovića, govori nam i podatak da je Kosto, rođeni brat Veljkov, bio elitni oficir tadašnje JNA i pukovnik avijacije.
Ovo nekoliko redaka sa velikom ljubavlju i osobitim poštovanjem posvećujem svome dragom plemeniku i komšiji mojih bratstvenika Veljku Jakovljevom Mićoviću.
Imao sam priliku da čujem više lijepih priča vezanih za ličnost i djelo Veljka Jakovljevog Mićovića od svoga strica, istaknutog novinara i tada doajena crnogorskog novinarstva Kosta Krušića koji je sa Veljkom bio bliski prijatelj i saradnik. Stric Kosto mi je sa velikim poštovanjem govorio o Veljku, ističući za Veljka da je bio osoben, strog i dosljedan u lektorisanju tekstova, a samim tim i jedan od ponajboljih jezičkih posebno novinarskih lektora, akcentologa i pedagoga u crnogorskim, pa i u eks-jugoslovenskim radijskim i televizijskim medijima.
Pričao mi je i Jovan Veljkov Eraković, novinar i poznati aforističar za svoju generaciju mladih novinara koja se tada tek učila da piše, da je bila poslovična izreka: Pođite kod Veljka Mićovića da se naučite prefinjenom jeziku; a samim tim i kulturi govora,a kod novinara Kosta Krušića ne samo novinarskom stilu već i ponašanju sa sagovornikom i istinskom uvažavanju i poštovanju.
Kako je Veljko tiho i skromno odživio svojih devet i po decenija, tako nas je isto i napustio ovog ljeta Gospodnjeg 10. oktobra. Sahranjen je na gradskom groblju Čepurci, u Podgorici. Zadugo će ga pamtiti generacije i njegovi prijatelji i saradnici po njegovom osobenom stilu, stavu i stasu i njegovoj bas-baritonskoj boji oplemenjenog nikšićkog akcenta.
Na kraju nam ostaje da izgovorimo davno naučenu misao da je svaka smrt prerana kada odlaze velike i nadarene ličnosti kakav je bio Veljko Jakovljev Mićović.

Protojerej stavrofor hadži
Dragan Obradov Krušić